Pisat ću o jeziku u svakodnevnom životu, lijepim riječima i knjigama, sitnicama koje privuku pozornost. Pokušati objasniti i savjetovati, usput uvijek nešto novo i sama naučiti. Za početak iskreno podijeliti atmosferu koja prati svako pokretanje samostalnog posla. Ili je to samo pogled iz ženskog kuta? Procijenite sami.
Prošlo je mjesec i pol dana od službenog pokretanja posla. Ideje, razrade, fokusiranje, vaganje, odluka o napuštanju starog posla, a samim time i jednog velikog dijela života, okupirale su moje misli puno duže. Kako to već biva…
Danas sam zapravo na početku jer je stara želja za pisanjem sve pokrenula. Da bih došla do tog ishodišta, trebalo je otkočiti sve kočnice, razbiti mnoge zidove, udariti i udarati o strop hrvatske birokracije i puno, puno učiti. Zvuči naporno, no nikad se bolje nisam osjećala.
I dok pišem ovaj blog, a nakon jednog od najnapornijih dana u smislu sudaranja s apsurdima i zaostalostima društva u kojem živimo, nakon pucanja živaca i vikanja na sav glas, ne mogu misliti ni o čemu nego o ljudima poput mene koji jednostavno ne odustaju, vjeruju u sebe unatoč svemu i svima, imaju predodžbu kako bi sve moglo jednog dana izgledati i uporno to ponavljaju svim cinicima i skepticima oko sebe. Takve ljude prepoznajem kao svoje nove prijatelje i samo u društvu takvih želim biti jer potvrđuju da uski krug mojih privatnih bliskomišljenika nije ugrožena i izolirana vrsta.
Toliko straha je u ovom našem društvu, toliko sumnjičavosti, nesigurnosti i želje za neuspjehom da me samo tjera inatiti se i uživati u procesu učenja, stvaranja, upoznavanja...
Početak blogiranja na web-stranici koja će postati dom novom, k tome još i vlastitom poslu, moja je prva velika pobjeda u posljednjih mjesec i pol dana i beskrajno uživam u njoj. Prije nego li ovaj blog ipak postane mjesto za suzdržanije priče o riječima, tekstovima, jeziku i poslu, uživajte na trenutak sa mnom, častim vas riječima jednog od najdražih mi pjesnika:
Josip Pupačić: BIJELI MIRIS
I moje zaboravljeno biće
i davna djetinja krv moja
struji u njima.
Netko je posadio vjetar u moj smijeh
I vjetar raste raste
Predjeli kud se skrivam
trče za mnom
U ruže se pretvaraju poljupci vjetra
Vjetar je posadio netko u moj smijeh
I ja se smijem
Trčim i skrivam se
fotografija: www.samopozitivno.com